Vojnović, Lujo, hrvatski književnik i publicist (Split, 15. IV. 1864 – Zagreb, 18. IV. 1951). Studirao pravo u Zagrebu i Grazu, gdje je 1894. doktorirao. Karijeru je započeo kao austrijski upravni činovnik u Zagrebu, Sarajevu i Trstu, potom vodio odvjetnički ured u Dubrovniku, ističući se u oporbenjačkom krugu prosrpski orijentirane lokalne kulturne skupine. Ubrzo je prešao u službu crnogorskog dvora na Cetinju, gdje je do 1913. povremeno obnašao odgovorne dužnosti (ministar pravde, šef kraljeva kabineta, izaslanik u Vatikanu). U međuvremenu je nakratko radio i za srpski i bugarski dvor, ali i istraživao u domaćim i stranim arhivima i knjižnicama. Zaokupljen poviješću Dubrovačke Republike, 1908. objavio je dvosveščanu monografiju Pad Dubrovnika, svoje najvažnije djelo, koje problemski i studijski zahvaća cjelinu teme staroga Dubrovnika. No kako je publicirana uz potporu banskih vlasti, a s obzirom na Vojnovićev položaj savjetnika stranih vlada, produbila se kontroverznost prave naravi njegovih težnji koja će ga trajno pratiti te ograničavati recepcijski dojam njegovih često iznimnih publicističkih prinosa. Za I. svjetskog rata djelovao je iz Italije za srpsku vladu kao informator europskog tiska o jugoslavenskom ujedinjenju i jadranskom pitanju, od 1919. bio je u ekspertnim skupinama Kraljevstva (Kraljevine) SHS za mirovne pregovore, a političke ambicije donekle je zadovoljio 1929. kao jugoslavenski izaslanik pri Međunarodnom institutu za intelektualnu suradnju u Parizu, odn. 1938. izborom u Senat.