Širola, Božidar, hrvatski skladatelj i muzikolog (Žakanje kraj Karlovca, 20. XII. 1889 – Zagreb, 10. IV. 1956). Na Sveučilištu u Zagrebu diplomirao je fiziku i matematiku (1913), a muzikologiju je studirao na Sveučilištu u Beču, gdje je doktorirao 1921. Kompoziciju je učio privatno kod I. Zajca. Djelovao je u Zagrebu kao srednjoškolski nastavnik, kustos i ravnatelj Etnografskoga muzeja te kao administrativni ravnatelj Muzičke akademije. Bavio se znanstvenim radom i glazbenom kritikom. Bio je redoviti član JAZU. Kao skladatelj, Širola se stilski opredijelio pretežito za tzv. neonacionalni smjer pod utjecajem primorskoga, zagorskog i međimurskoga folklora, ali je dobro poznavao i impresionizam. Skladao je vokalno-instrumentalna djela (Krst na Savici, Noćni psalam), orkestralna djela (npr. simfonijska pjesma Notturno, Koncertantna simfonija za glasovir i orkestar, Sinfonietta), opere Citara i bubanj, Grabancijaš, Mladi gospodin, Stanac (glazbena groteska), Kameni svatovi, balete Sjene i Idilički intermezzo, komornu glazbu (gudaći kvarteti kao npr. »bodulski«, »međimurski« i dr., sonate za violinu, sonate za violončelo, osam glasovirskih sonata, Concerto da camera), zatim vokalnu liriku – cikluse za glas i glasovir (npr. na stihove D. Domjanića: Popevke, Kipci, V suncu i senci, V zimi i snegu), oratorije Život i spomen slavnih učitelja sv. braće Ćirila i Metoda, kojim je 1927. postigao međunarodne priznanje, te Muka i smrt Kristuševa, crkv. djelo Missa poetica, i dr.