Vojnović, Ivo, hrvatski književnik (Dubrovnik, 9. X. 1857 – Beograd, 30. VIII. 1929). Studij prava završio 1879. u Zagrebu. Do 1889. bio je sudski i upravni činovnik u banskoj Hrvatskoj (Zagreb, Križevci, Bjelovar) pa do 1907. u Dalmaciji (Zadar, Dubrovnik), kada je kao kotarski predstojnik u Supetru na Braču zbog neodgovornosti otpušten iz službe. Ipak je postavljen za dramaturga HNK-a u Zagrebu, a od 1911. djelovao je kao profesionalni književnik. Još kao student postao je 1877. dopisnik zadarskoga Narodnoga lista za zagrebačku kulturnu scenu, već je 1881. u zagrebačkom Pozoru objavljivao dramsku i opernu kritiku, a u Viencu mu je u nastavcima 1880. izišla pripovijetka Geranium. U njegovu se polustoljetnom književnom i kulturnom djelovanju sudaraju mnogobrojna proturječja društvenih prilika s gotovo legendarno profiliranom osobnošću. Povezujući svoju literarnu melankoliju, utemeljenu u simbolističkoj poetici, s introspekcijskim slikama staroga Dubrovnika i njegove u to doba još otporne tradicije s obiteljskim pa i osobnim političkim stradalništvom pod pritiskom austrijske uprave, Vojnović se postupno uživio u patos nacionalno-tragedskoga kompleksa koji ga je, posebno nakon internacije 1914., vodio prema manifestacijskoj mehanici »jugoslavenskog ujedinjenja« i zastupanju njezinih političkih i kulturnih referencija do kojih će doći nakon 1918.